Molio sam da Bog zaštiti tu osobu koju ću jednoga dana susresti i za koju ću se oženiti. U početku su to bile strelovite molitve da Bog zaštiti tu osobu, a s vremenom su se oblikovale u prave kratke molitve za djevojku.

Kao dijete roditelja koji su doživjeli susret sa živim Bogom, svaki dan sam prisustvovao večernjoj obiteljskoj molitvi. To su bili trenuci dana kada se cijela obitelj okupila na molitvu i razgovor. Ta molitva nas je povezivala. Prije molitve često su nam roditelji pročitali nešto iz Svetoga pisma i održali “kratki nagovor”. Danas s odmakom tek vidim koliko su veliki plodovi tih večernjih obiteljskih susreta.

Kao jedan plod obiteljske molitve su i tatine mudre riječi da trebamo moliti za svog budućeg bračnog druga. Govorio nam je kako je to bitno. Tako sam i ja sa svojih 16-17 godina počeo moliti za djevojku, ali i za buduću suprugu. To su bile kratke strelovite molitvice kroz dan kada sam osjetio čežnju za time da imam nekoga uz sebe s kime bih mogao sve podijeliti, sve svoje osjećaje, radosti i brige. Molio sam da Bog zaštiti tu osobu koju ću jednoga dana susresti i za koju ću se oženiti. Kako se moja punoljetnost približavala, tako se nekako u meni javljala sve veća čežnja za time da imam djevojku, dok mi se ženidba činila još uvijek nekako dalekom. Polako su se moje strelovite molitve oblikovale u prave kratke molitve za djevojku.

Bog je imao smisla za humor i dopustio mi da budem s djevojkom četiri godine mlađom od mene. Nakon mjesec dana hodanja, naša dobna razlika učinila je svoje i shvatili smo da smo dva različita svijeta, te prekinuli. 

Nastavio sam žarko moliti. Ovoga puta sam rekao Bogu: “Bože, pa daj mi, molim te, neku stariju curu.” Bog je opet imao smisla za humor i dopustio mi da za mjesec dana nađem djevojku, ali ovoga puta četiri godine stariju od mene. Ta je veza trajala malo duže, no opet su razlike u godinama učinile svoje.

Nakon toga sam zamolio Boga da nađem djevojku svojih godina, a On mi u kratkom vremenu opet dopustio da hodam s trećom curom koja je bila godinu dana mlađa od mene. Ta je veza trajala tri mjeseca, no razlike u vjerskim stavovima i pogledu na svijet opet su bili odlučujući, te smo prekinuli.

Nakon treće djevojke bilo mi je dosta kratkih i neozbiljnih veza. Vidio sam da si sam ne mogu naći djevojku i da moram Bogu dopustiti da mi On nađe onu pravu osobu s kojom ću provesti život, koja će me razumijeti i s kojom ću imati bliskost na kakvu On poziva. Tako da sam odlučio promijeniti svoju molitvu, pa sam molio ovako: “Bože, čekat ću koliko god treba, samo Te molim da mi ti pronađeš ženu”.

Nekako sam osjetio u sebi da ću se načekati zbog takve molitve. Obzirom na značenje moga imena Jakov, vjerovao sam da ću čekati sedam godina koliko je i starozavjetni Jakov čekao na svoju prvu ženu. Tako su godine prolazile, a ja molio s iščekivanjem. Kako je vrijeme prolazilo, sve manje mi se djevojki sviđalo i sve teže sam se zaljubljivao. Već su mi  dolazile misli da neću nikada pronaći ženu, te da je to nemoguća misija i za mene i za Boga.

Stvari su se počele mijenjati kako sam ušao u Ignacijske duhovne vježbe kroz godinu (Injigo). Ušao sam u duhovne vježbe s dvije nakane. Prva je bila da se obratim, jer sam posljednjih šest godina dosta proveo za kompjuterom trošeći vrijeme na igrice, a druga da nađem ženu, odnosno da mi ju Bog nađe. Nekako sam vjerovao, ako se obratim, da će mi Bog darovati ženu za koju sam molio zadnjih šest godina. Kako sam ozbiljno shvatio duhovne vježbe, prestao sam igrati igrice, krenuo sam na svakodnevnu misu i išao na vjeronauke don Damira Stojića s temom teologija tijela. Tamo sam čuo kako je rekao da se danas izgubila muževnost i da mi dečki moramo biti više muževni te prvi prići djevojkama. Kako sam se naučio poslušnosti u duhovnim vježbama, tako sam don Damira jako ozbiljno shvatio i počeo prilaziti djevojkama nakon svetih misa u nekoliko crkvi u gradu Zagrebu. Svaki puta sam se lijepo predstavio i pitao neku nepoznatu djevojku hoće li sa mnom na kavu. Nakon otprilike pet odbijenica shvatio sam da nešto ne valja s tom formulom ili s mojim pristupom. Tako da sam prestao s time. Ali bez obzira na moj krivi pristup, vjerujem kako je Bog vidio moju upornost i usmjerio je u dobrom smjeru – prema još većoj duhovnosti. Znao sam kroz plač zahvaljivati Bogu što je tako kako je, što me djevojke odbijaju, zahvaljivao sam što će one naći muževe koji su bolji za njih i zahvaljivao sam na svojoj budućoj ženi. Molio sam da tu osobu koju je Bog zamislio za mene, zaštiti od svakoga zla.

No imao sam osjećaj da Bog šuti na tu temu, a progovara mi o svemu ostalom. Shvatio sam da imam krivi pogled na brak, na hodanje i sve što ono donosi. Rekao bih da sam imao krivo zarasle duhovne kosti od svoje mladosti i djetinjstva, te da je Bog morao te kosti vratiti na svoje pravo mjesto. To je bilo jako bolno, ali plodonosno.

Kroz prva tri mjeseca duhovnih vježbi Bog je toliko doticao moje srce, moje stavove, moja kriva razmišljanja da me uspio preobraziti i pripremiti za moje upoznavanje s budućom suprugom i sa svime što je dolazilo u budućnosti. Pripremao me i prije, ali u tom intenzivnom svakodnevnom druženju s Njime to je išlo nekako puno brže. Imao sam osjećaj kao da sam napokon prestao biti dijete i da sam kao cjelokupna osoba dostigao svoje godine života. 

Tako sam jednoga dana u potpunoj slobodi rekao Bogu: “Bože, meni je lijepo s Tobom, mogu ovako živjeti do kraja života, ne treba mi žena ako mi je nećeš dati”.

Nakon par dana čuo sam svjedočanstva kako su se drugi molili svetome Josipu i kako su im molitve bile nevjerojatno precizno uslišane. Povjerovao sam da će mi molitva po svetome Josipu biti uslišana, pa sam započeo devetnicu tome svecu za svoju buduću ženu. Došao sam mu u povjerenju, kao muškarac muškarcu, znajući da će me on razumijeti i prenijeti moju molitvu Bogu.

No da se vratim malo unatrag. Mjesec dana prije devetnice, polako smo se brat i ja počeli družiti s dvije prijateljice iz župe koje su često išle na zornice, kao i nas dvojica. Bratu i meni je bila zanimljiva prijateljica koja je bila otvorenija. Brat je većinu naših druženja želio razgovarati s njom. Tako da sam ja bio primoran razgovarati sa šutljivijom prijateljicom. Shvatio sam da je ta šutljiva prijateljica isto jako dobra za razgovor. S obizrom da sam je iz viđenja znao dvije godine, imao sam sliku o njoj kao šutljivoj i povučenoj osobi.

No moleći devetnicu svetome Josipu, u meni se nešto lomilo. Susreli su se moj stari i novi pogled na tu osobu. Stari pogled je bio da je ta osoba dosadna, da će se uvijek prilagoditi drugima, neće jasno reći svoj stav… A novi pogled na tu osobu je bio potpuno suprotan. Bio sam rastrgan u sebi. Nisam znao što bih učinio. Ali sve mi je nekako bilo znakovito, jer se moj pogled na tu osobu počeo mijenjati s početkom devetnice svetom Josipu. Tako da sam je odlučio pitati ima li naše druženje kakve šanse za nešto više. Dobio sam potvrdan odgovor. No dogovorili smo se da nećemo još biti cura i dečko, nego ćemo se družiti mjesec dana kao prijatelji, pa ćemo vidjeti kamo to druženje ide. Također smo se nekako spontano počeli i moliti zajedno svaki puta kada smo se susreli. Išli smo zajedno na predavanja don Damira Stojića, na mise mladih petkom u Palmotićevu koje je imao pater Ike Mandurić. Ispitivali smo naša srca i gledali što će se dogoditi, hoće li Bog rasplamsati ljubav između nas dvoje ili će se početna zaljubljenost ugasiti. 

Nakon manje od mjesec dana smo prohodali. Zahvaljivao sam Bogu, jer sam osjećao da je ona moja buduća žena. Živjeli smo u predbračnoj čistoći, što nam je pomoglo da se jako dobro upoznamo i da vrlo brzo vidimo da želimo brak jedno s drugim te da je to Božja volja za nas dvoje.

Znakovito mi je da je moja djevojka, a sada moja žena, u isto vrijeme kada sam molio devetnicu svetome Josipu za svoju buduću ženu, molila devetnicu Gospi od krunice za svog budućeg muža.

Vjerujem kako Bog za svakoga od nas ima svoj plan koji je najbolji za nas, vjerujem da čuje svaku našu iskrenu molitvu, našu čežnju srca i da jedva čeka ispuniti je, jer ju je i On darovao nama. Ali nas mora pročistiti kako bi ta čežnja srca bila usmjerena tamo gdje ju je On zamislio.