Trebamo li imati više djece? – Svjedočanstvo

Onaj koji nam je dao djecu, taj će se i brinuti za njih. No on im ne nosi u usta hranu. Svatko se od nas treba potruditi da svoje talente uloži u život djece. Svaki čovjek ima mjesta pod ovim nebom.

Potaknuta tekstom Tko su današnji kradljivci majčinstva iz Glasa Koncila od 4.veljače 2018., br. 5, poželjela sam svoje iskustvo posvjedočiti mladim majkama koje su u dilemi trebaju li se odlučiti za više djece ili samo za jedno ili dvoje.

Prošla sam jednu dugu životnu stazu od 70 godina. Moglo bi se reći da sam stara, iako se tako ne osjećam.  Stalno su neka događanja u obitelji – vjenčanja, rođenja, krštenja, prve pričesti, krizme… tako da i ne razmišljam o godinama.

Kao i mnoge mlade obitelji u moje vrijeme, bili smo podstanari kad smo se vjenčali. Tu smo dobili četvero djece unutar četiri i pol godine. To nam je bio “smrtni grijeh”. Bili smo ismijani i degradirani. Samo smo imali čvrstu podršku naših roditelja. Negativan pritisak na nas bio je toliko jak da smo sljedećih osam godina bili bez djece. Nismo se usudili imati ih više.

No Isus Krist se umiješao u naše planove. On želi život. U izobilju ga želi (Iv 10, 10).

Za Novu godinu s 1979. na 1980. bili smo pozvani na seminar kod patera Zvjezdana Linića i vlč. Andrije Kišićeka na Fratrovac. Dogodila se stvarna prekretnica u našim životima – doživjeli smo da je Isus Krist živi Bog. Osjećali smo se kao da smo nošeni na krilima anđela! Ali Gospodin želi da hodamo ovom zemljom pogledom uzdignutim prema Njemu.

Željeli smo da svi dožive tu radost susreta sa živim Bogom. Ponekad smo bili naporni rodbini i prijateljima. Sa svima smo željeli podijeliti tu radost susreta s Isusom. Nakon nekog vremena uključili smo se u zajednicu Molitva i riječ, u kojoj smo rasli u vjeri uz prof. Tomislava Ivančića. Tamo smo dobili snagu Duha Svetoga.

No Isus je imao još jedan plan za našu obitelj. Sanjala sam susret s tri mala anđela, koji su željeli poći sa mnom, u moju obitelj. Probudila sam se u strahu… Što ja to sanjam?!  A kad evo, za nekoliko dana, moj mi suprug govori da je kroz molitvu dobio spoznaju da bismo trebali imati još djece. To je bila  potvrda mog sna, koji sam mu onda ispričala. Složili smo se da smo dobili isti poticaj za novim potomstvom. Predala sam Isusu sve svoje sumnje, strahove i plan za našu obitelj u Njegovu providnost. Tako smo dobili još tri sina.

Kad sam rodila naše sedmo dijete, moj suprug je tako obolio da nije mogao doći do stola za ručak. Imao je četiri teške dijagnoze. Pitala sam se: “Zašto sad ta bolest, a htio si, Isuse, ovu djecu? Tko će ih sada hraniti?” U molitvi sam dobila sljedeći odgovor: “Koga si stavila na prvo mjesto?” Shvatila sam da sam svoga supruga stavljala na prvo mjesto u životu. Isusa sam doživljavala samo na svetoj misi kao božanstvo kojem se treba klanjati i slušati njegove zapovijedi kroz Evanđelje.

Jedina utjeha i odgovor na moja pitanja bila je sveta misa. Isus je postao moj prijatelj kojeg sam vodila u svaku svoju lijepu i manje lijepu životnu situaciju. Molila sam ga da mi suprug ozdravi. Svako jutro u šest sati, još prije posla, išla sam na svetu misu u Palmu. Tu sam na izvoru života crpila snagu za sve životne izazove. Suprugu je postupno bivalo sve bolje.

No to nije sve. Jedne godine iskrsnulo je pitanje naših starih roditelja – kuda će oni preko zime, jer su sami i trebaju veću brigu kroz zimske mjesece. Dogovor je bio da dođu k nama. Djeca su bila presretna. Tako su preko zime bili kod nas po 4-5 mjeseci, a u proljeće su se vratili u “svoj raj”, kako je tata često govorio. Starija su djeca studirala, a neki su još bili srednjoškolci. Mlađa grupa krenula je u osnovnu školu. Bilo nas je jedanastero u stanu od 76 kvadrata. Tako da smo iznajmili od zgrade pomoćnu prostoriju, koju smo onda uredili djeci kao sobu za učenje. Čak je raspored ispita, kao po nekom dogovoru, bio takav da jedni drugima nisu previše smetali. Tako su svi završili svoje fakultete, izrasli u odgovorne ljude, osnovali svoje obitelji. Na tome mogu samo zahvaliti mudrosti i pomoći našeg Stvoritelja.

Za takav život svakako je potrebna podrška roditelja, svakodnevna obiteljska molitva, čitanje i razmatranje Svetog pisma, te tumačenje vjere unutar obitelji. Ponekad je to sve protjecalo u burnom tonu s puno pitanja, a ponekad u miru i tišini. Bez rada i odricanja roditelja dijete ne može izrasti u kvalitetnu osobu. Uvijek samo im govorili da mole i rade. To su dva vesla koja lađu života tjeraju naprijed.

Poručujem svim majkama da se ne boje života i djece. Onaj koji nam je dao djecu, taj će se i brinuti za njih. No on im ne nosi u usta hranu. Svatko se od nas treba potruditi da svoje talente uloži u život djece. Svaki čovjek ima mjesta pod ovim nebom.

Potrebno je više govoriti o radosti iskustva rađanja kako bi mlade majke imale hrabrosti i radosti primiti novi život u svoje krilo. Moja mi je majka govorila: “Rađanjem djece majka otvara sebi nebeska vrata i krasi ovu zemlju.”

Ta što je ljepše od očiju i osmijeha čiste dječje duše?!

Odgovori